Fotografije: Richard Juilliart – UEFA/UEFA via Getty Images
Predsjednik Uefe govori o brojnim promjenama u europskom nogometu, slučaju Superlige, nogometnoj filozofiji i ljetima na Hvaru
Aleksander Čeferin potječe iz cijenjene odvjetničke obitelji. Osjećaj za pravo i pravdu razvio je preko djeda koji je bio profesor prava te oca u čijem je odvjetničkom uredu nakon fakulteta započeo karijeru. Kada je 2011. izabran za predsjednika Nogometnog saveza Slovenije počeo je i njegov nogometni uspon. Na izborima 2016. postao je sedmi predsjednik UEFA-e, a 2019. zaradio je i drugi mandat na mjestu čelnika europskog nogometa.
Predsjednik ste UEFA-e od rujna 2016. Što biste istaknuli kao pozitivne i negativne aspekte u tih šest godina vođenja jedne od najmoćnijih nogometnih organizacija?
Bilo je to jedno fantastično putovanje. Od 2020. godine doživjeli smo dotad nezapamćene događaje koji su doveli u pitanje i nogomet i život kakav poznajemo. Sve je počelo pandemijom, nakon koje su uslijedili egoistički projekti koji bi bili doveli do propasti nogometa kakvog poznajemo. A sada imamo taj strašan i izuzetno tragičan rat koji bjesni na europskom kontinentu. No unatoč svim tim preprekama, nogomet se pokazao vitalnijim nego ikad. Zašto? Zato što su UEFA i europska nogometna obitelj ujedinjene od prvog dana i to jedinstvo nije fasada.
Upravo suprotno, ono je istinsko i silno. Svi smo se mi, bez iznimke, zajedno suočili s preprekama. Međusobno smo razgovarali, slušali jedni druge i iznalazili rješenja. Sve su ove krize dokazale da je nogomet zauvijek ugrađen u DNK našeg društva. To je dio povijesti našeg kontinenta – i naših kolektivnih sjećanja.
Primjerice, UEFA nikada prije nije morala promijeniti mjesto održavanja finala Lige prvaka, a sada smo to zbog raznih problema morali učiniti triput u tri godine. Da ne spominjemo koliko je bilo komplicirano odgoditi EURO na godinu dana, a zatim ga organizirati u 11 različitih zemalja usred pandemije bolesti COVID-19. A ipak, svaki smo put uspjeli. Moram priznati da me sve to čini vrlo ponosnim.
Prethodnu je godinu najviše obilježio slučaj Superlige. Kako na to gledate danas, nakon odmaka od nekoliko mjeseci?
To je bila samo jedna od mnogih kriza s kojima smo se suočili posljednjih godina. Bila je to ideja koja se protivi samoj suštini nogometa. Europski nogomet mnogo je više od unosna posla, kakvim ga neki površno smatraju. Ne možete zanemariti više od 160 godina nogometne povijesti i filozofije. Ne možete navijače tretirati kao kupce. Nije ni čudo što je pobuna diljem Europe bila tako jaka i glasna. Nogomet pripada igračima i navijačima, a njihove spontane reakcije brzo su se proširile s ulica i stadiona cijelim nogometnim svijetom. U roku od nekoliko minuta loše izgrađena kula od karata počela se urušavati.
Što ste naučili iz te krize?
Najvrednija lekcija koju smo svi naučili jest da nogomet nije na prodaju. Nogomet pripada svima nama, istinskim ljubiteljima nogometa, a njegovi korijeni sežu preduboko u srž europske kulture i identiteta da bi nam ga itko mogao oduzeti.
A druga je lekcija ona o jedinstvu. Kada je europska nogometna obitelj zajedno, ne treba se nikoga bojati. Ako nema neprijatelja iznutra, vanjski nam neprijatelj ne može naškoditi.
Pitanje će možda zvučati banalno, ali što je za vas nogomet?
Rijetko se može naći sport koji je u svojoj osnovi i filozofiji tako jednostavan, a opet tako kompleksan. Kao i naš planet, lopta se nastavlja kotrljati iz godine u godinu i pruža nam mogućnost stvaranja jedinstvenih uspomena i doživljavanja emocija, a istovremeno dijeli vrijedne lekcije o dužnosti, timskom radu i samosvijesti. To je uistinu škola života.
