Fotografije: Ivo Čagalj / PIXSELL, HJS/IJF
Prva hrvatska svjetska prvakinja u džudu za naš magazin govori o svojim strastima i izazovima, džudu kao stilu života
Prema riječima oca džuda Kanōa Jigorōa: „Judo je put do najučinkovitijeg korištenja fizičke i duhovne snage. Uvježbavajući vas u napadima i obrani, oplemenjuje vaše tijelo i vašu dušu i pomaže vam da duhovnu bit džuda učinite dijelom svojeg bića. Tako se možete usavršiti i pridonijeti svijetu nešto vrijedno. To je konačni cilj džuda kao discipline.”
U čari te prekrasne borilačke vještine kao klinka se zaljubila i Barbara Matić. Prva hrvatska svjetska prvakinja u džudu za naš je magazin progovorila o najvećim izazovima karijere, tatamiju kao načinu života, moru i Mediteranu.
Kako ste se počeli baviti džudom?
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole na splitskim Pujankama kada su treneri Vladimir i Slavko Preradović došli na sat tjelesnog i pokazali nam džudo. Više od 20 godina poslije oni su mi i dalje treneri i gradimo lijepu priču. Svidjelo mi se jer sam se družila sa super ljudima, putovala, razvijala se, treninzi su bili raznoliki i sve sam uklopila u svoj život. Zna se spomenuti da sam odabrala džudo umjesto baleta, ali tada su to bile jedine dvije aktivnosti u sklopu OŠ Pujanki i ja sam se odlučila za džudo jer sam bila mala bucka i nisam se vidjela u haljinicama kako plešem. Odmah mi se svidjelo na tom pokaznom satu, došla sam kući i rekla mami: „Ja hoću trenirati džudo”. I to je bilo to.
Osvojili ste prvu seniorsku medalju za hrvatski džudo. I to svjetsko zlato. Možete li se prisjetiti kakav je osjećaj stajati na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja?
Kad se toga sjetim, prođu me trnci i ispune me emocije. Nestvarno i prekrasno. Ostvarenje najljepših snova koje će nadjačati samo sreća i zadovoljstvo ako osvojim olimpijsku medalju, nadam se zlato, u Parizu 2024. godine. Slušati svoju himnu na najvećem natjecanju na svijetu, okružena vrhunskim džudašicama, sa spoznajom da ću uvijek biti prva svjetska prvakinja iz Hrvatske u džudu… Za to se živi i trenira. Prisjetila sam se svih izazova, napora, odricanja, dragih ljudi koji su mi bili i jesu potpora. Toliko toga prođe kroz glavu, a što teško možete verbalizirati, nego samo pokažete uz osmijeh i suze radosnice.
Jeste li oduvijek znali da vam je suđeno da ostvarite velika postignuća?
Oduvijek vjerujem u sebe i shvatila sam u najranijoj dobi da sam uporna, spremna na rad i konstantan napredak. Isto tako ne zadovoljavam se prosječnim tako da sam znala da ciljam na najveće rezultate i postignuća. Već na prvim natjecanjima bila sam uspješna te su mi izvrsnost i penjanje na najvišu stepenicu postolja postali ljestvica prema kojoj mjerim vlastito postignuće. Uz to nešto što imam urođeno, dodala sam još mnogo više uz rad, trud i zalaganje i taj je spoj rezultirao velikim postignućima. Samo što nisam tip sportašice koja se zadovolji učinjenim, nego znam koliko imam još potencijala i odmah nakon svjetskog zlata nastavila sam raditi da budem još bolja i kvalitetnija džudašica i osoba.