Fotografija: Petar Fabijan
GORAN ČOLAK
Najtrofejniji ronilac na dah svih vremena
Kada je slavni jamajčanski sprinter Usain Bolt na Svjetskome prvenstvu 2009. u Berlinu u samo nekoliko dana skinuo svjetske rekorde na 100 i 200 metara, taj događaj u međunarodnoj javnosti primljen je kao svjetska senzacija. Ono što je „Lightning Bolt“ učinio u atletskoj areni, jedan Hrvat već godinama čini u ronjenju na dah. Samo što se njegova arena ne nalazi iznad, nego ispod razine mora.
Najtrofejniji je ronilac na dah svih vremena, ime mu je Goran Čolak. Ne, on ne stiže s mora kako bi se moglo očekivati. Dolazi iz Zagreba, a za sobom ima jednu od najuspješnijih sezona svoje sportske karijere. Samo nebo zna, uz morske dubine, gdje su njegove granice. On sam vrlo će jednostavno objasniti da su granice, isto kao i ljudski strahovi, najčešće samo iluzije te da one, barem u njegovu slučaju, doista ne postoje.
Nema granica
„Legendarni Michael Jordan, po mnogima najbolji košarkaš svih vremena, to je rekao na kraju govora kad su ga primali u Dvoranu slavnih (engl. Hall of Fame). Mi u ronjenju na dah imamo sličan slogan: ‘Nema granica!’ – iako ne razumiju svi što taj slogan doista znači.“
S dvanaest godina Čolak je gledao Veliko plavetnilo i taj film nadahnuo ga je da se odvaži, otisne od obale i prepusti morskoj dubini. Pa iako je odmah na početku razgovora potvrdio da su poveznice s Bessonovim filmskim hitom doista istinite, ali njemu sasvim opravdano već pomalo i otrcane, sličnost s mističnim i samozatajnim Jacquesom Mayolom iz Bressonova klasika više je nego zapanjujuća.
Zasigurno nema puno onih koji dobiju mogućnost upoznati nekoga tko je najbolji i najuspješniji u nečemu – i to na svjetskoj razini, stoga je Čolaka logično pitati kakav je to osjećaj i što ga to tjera da uporno teži najboljemu…
„Lijepo zvuči kad vas netko nazove najboljim u bilo kojoj kategoriji ili gotovo u bilo čemu do čega vam je stalo. Možda još i više kada ste krajnje natjecateljski tip poput mene, a vjerujte mi, ja sam stvarno kompetitivan i čitav sam svoj život posvetio traženju u čemu mogu biti bolji od ljudi koji me okružuju. Sjećam se da sam jednom uzimao satove šaha čitavu godinu samo zato što sam izgubio beznačajnu šahovsku partiju od jednoga prijatelja. Moja misija postala je, stoga, pobijediti ga, tako da sam poduzeo sve što je bilo u mojoj moći da to i postignem. Još kao osnovnoškolac imao sam prijatelja s kojim sam igrao košarku. On je bio odličan šuter, tada puno bolji od mene. Doslovno sam godine proveo beskonačno šutirajući na školskome igralištu dok napokon nisam šutirao jednako dobro kao on.“