Fotografije: Thron Ullberg / Fokus / Martina Cvek / HGSS
Čitatelji su pametni, ne žele čitati pisce koji pišu bez energije. Što dulje pišem, to postaje teže.
Iako je globalno slavan autor, pozivan širom svijeta, Jo Nesbø voli dolaziti u Hrvatsku. Među temperamentne hrvatske čitatelje koji ga dočekuju gotovo kao rock-zvijezdu dolazi i zato što voli ovdašnju prirodu. Strastveni penjač Nesbø predstavljanja svojih knjiga kombinira s penjanjem po hrvatskim stijenama. Za boravka u Splitu 2018., kad su ga izvrsno utrenirani penjači, inače članovi Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), vodili na penjanje u kanjon Paklenice, jednu od najljepših penjačkih destinacija Europe i šire, na dar je dobio majicu HGSS-a. Kad se poslije više godina vratio predstavljati nove knjige i penjati se po Omiškoj Dinari, komentirao je da je majica HGSS-a tako ugodna da u njoj već dugo voli – spavati. „Ne samo da te osiguravamo dok penješ nego te grijemo i noću”, na to su mu, natjeravši ga u smijeh, odgovorili HGSS-ovci.
Razgovarali smo u Splitu, ljubaznim posredovanjem Fokusa, autorova hrvatskog izdavača, netom pred Nesbøv povratak u Oslo.
Nenametljiv je, govori tiho, kao da ničim ne želi privlačiti pažnju. Nije ni čudo, ovdje izaziva pozornost kakvu dobivaju jedino nogometaši.
Koincidencija je da je Nesbø u mladosti i sanjao o karijeri nogometaša, nogomet je trenirao sve dok se nije ozbiljno ozlijedio. Kad ne piše i ne penje se, desetljećima svira s bendom Di Derre. To ga, kaže, silno raduje. Konačno, prvo što je pisao, puno prije knjiga, bili su stihovi za pjesme koje izvodi s bendom. Diplomirao je ekonomiju, nekad radio kao burzovni mešetar, u životu isprobao štošta prije no što se uhvatio pisanja.
Prodali ste više od 500 milijuna knjiga širom svijeta. Sa životnim iskustvom i dosegnuvši brojeve koje vas stavljaju u sam vrh svjetskih bestselera, što vi osjećate kao uspjeh?
Uspjeh je, kao i mnogošto drugo, pitanje definicije. Pitanje je kako netko definira njegovo značenje. Osjećaj osobnog postignuća nije isto što i uspjeh. Uspjeh je ono što ti ljudi pripisuju, ali ne mora biti jednako tvom intrinzičnom osjećaju uspjeha.
Evo primjer iz mog života. Kad sam prvi put popeo penjači smjer ocijenjen sa 6e, što je ocjena koju većina ljudi dostigne ako ulože napor u penjanje, ako treniraju, meni je to bilo veliko postignuće. Dobro to pamtim. Imam prijatelja koji je bitno bolji penjač nego ja, osim toga je i ambiciozan pisac i svako malo podsjeti me na taj događaj.
