Foto: Hrvatski vaterpolski savez

Kapetan hrvatske vaterpolske reprezentacije u bazenu je ostvario brojne velike sportske uspjehe, a posljednjih nekoliko godina uspješno igra za pariški Noisy le Sec

U svijetu stripa i filma Aquaman je superjunak koji se bori za mir i pravdu u podvodnom svijetu. U hrvatskoj sportskoj verziji ovaj superjunak odijeva vaterpolsku kapicu i postaje kapetan moćne vaterpolske reprezentacije. Njegovo je ime Ivan Krapić, a njegova supermoć očituje se u osvajaju brojnih medalja na velikim natjecanjima poput naslova svjetskog i europskog prvaka. U bogatoj karijeri igrao je za mnoge klubove u Hrvatskoj i Italiji, a posljednjih nekoliko godina stanovnik je Pariza, gdje igra za Noisy le Sec.

Hrvatska vaterpolska reprezentacija jedan je od najuspješnijih hrvatskih sportskih kolektiva. Kako se nosite s pritiskom osvajanja medalja na velikim natjecanjima?

U Hrvatskoj sport je način života. Strast prema sportu ukorijenjena je u nama od djetinjstva, a ta se strast manifestira na svim razinama, od rekreativnog igranja do vrhunskih natjecanja. Od malih nogu naviknuli smo na to da nas prate i promatraju, da se od nas očekuje da budemo dobri, da se natječemo i pobijedimo. To može biti stresno, ali naučio sam tu vrstu sportskog stresa iskoristiti kao dodatnu motivaciju. Znam da naši navijači uvijek imaju velika očekivanja, a mi se uvijek trudimo dati sve od sebe, da pobijedimo, da osvojimo medalju. To je poput ovisnosti, konstantna želja da se penjemo na vrh, da skupljamo trofeje i dokazujemo svoju vrijednost. Osim toga igrati i osvajati medalje za svoju državu, za reprezentaciju najviša je počast koju sportaš može doživjeti u karijeri. 

U reprezentaciji su vas kao izbornici vodili Ratko Rudić i Ivica Tucak. Možete li usporediti dva trenerska velikana?

Snaga svake reprezentacije gradi se na kolektivu. U dobro uigranoj momčadi svaki igrač zna svoju ulogu, ali i ulogu svojih suigrača. Zna predvidjeti sljedeći potez te reagirati brzo i efikasno. Kemija među igračima ne stvara se preko noći. Potrebno je vrijeme, zajednički treninzi, a ponekad i druženje izvan terena da se izgradi povjerenje, međusobno poštovanje i razumijevanje. Ratko Rudić i Ivica Tucak imaju različite karaktere i metode kojima su došli do vrhunskih sportskih uspjeha. To pokazuje njihovu trenersku, ali i menadžersku vještinu. Posao izbornika nije samo stvoriti igru u bazenu, rekao bih da moraju stvoriti okruženje u kojem će svaki igrač dati maksimum. Pritom nemaju puno vremena jer pripreme uoči velikih natjecanja traju kratko. Na izbornike gledam kao na dirigente koji moraju uglazbiti soliste u vrhunski uigran orkestar. Rudić i Tucak po tom su pitanju odradili sjajan posao. Gospodin Ratko pripada starijoj trenerskoj školi, dok je gospodin Ivica malo fleksibilniji, ali obojica znalački svoj način rada prenose na momčad i stvaraju serijske pobjednike. U sportu je rezultat najvažniji, a statistika osvojenih medalja i trofeja pokazuje da su majstori svog zanata…