Foto: Giorgetto Giugiaro / Italdesign
Talijanski dizajner nije samo dizajnirao automobile, on je stvarao umjetnost. Njegove elegantne i inovativne linije krasile su automobile legendarnih brendova poput BMW-a, Fiata, Ferrarija, Aston Martina, Alfa Romea, Volkswagena, Audija…
Bez obzira na stalešku pripadnost i osobne afinitete većina Europljana starijih od 20 godina barem jednom u životu sjela je u jedan od automobila koje je potpisao Giorgetto Giugiaro, ili barem poželjela to. Slavni talijanski dizajner autor je oko dvjesto serijskih modela automobila, što je u kontekstu proizvedenih količina ekvivalent broju više od pedeset milijuna automobila koji nose oznaku BMW-a, Fiata, Ferrarija, Aston Martina, Alfa Romea, Volkswagena, Audija, Seata… No uz automobile koje crta od svoje 17. kada je ušao u Centro Stile Fiat na pozive Dantea Giacose, Giugiaro je osmislio i brojne svakodnevne predmete, od fotoaparata do bicikla, skejtova, brodova, vlakova, telefona, aparata za kavu, satova, raznih kućanskih aparata, čak i posebnu formu tjestenine. Talentirani dječak koji je želio biti slikar poput oca i djeda obilježio je povijest dizajna na prijelazu dvaju stoljeća, ali prije svega dao predložak generacijama vrlo popularnih automobila koji su oblikovali navike i svakodnevni život ljudi.
U rodnoj Italiji tepaju mu Michelangelo svijeta automobila, a 1999. respektabilan međunarodni žiri proglasio ga je dizajnerom stoljeća i jedini je živući član Automotive Hall of Fame. No, uz brojne uspjehe i priznanja, osobina kojom Giugiaro osvaja svakog svog sugovornika jest jednostavnost. Ujedno je to stilsko obilježje i ključ interpretacije njegova rada.
‘Dizajn je prirodno kompromis između kreativnosti i stvaranja u odnosu na vrijednosti koje mu nameću industrija i tržište. Pritom predstavlja nezamjenjivu posredničku funkciju između čovjeka i predmeta, ali i njegova svakodnevnog života. Mora se podvrgnuti diktatima upotrebljivosti i platonskim idejama ljepote, mora predvidjeti nadolazeće promjene, ali i odgovoriti na poticajni svijet novih naraštaja koji predstavljaju budućnost.’
Kada govori o svojim projektima, Giorgetto uspijeva sve, pa i najsloženije poslove učiniti krajnje prirodnim, na određeni način uobičajenim i jednostavnim. Možda to proizlazi iz njegova karaktera, ali jedno je sigurno, svojim pričama nikada ne dodaje epske značajke. Nema zato ni potrebe s obzirom na plodove svog rada, osobito iz razdoblja 80-ih koje rado ističe zbog velike kreativnosti i potrage za rješenjima koje su nudile premda su temelji, kako kaže, ostali isti.
‘Potraga za idejom na praznom listu papiru jest vježba, izazov koji je i danas prisutan, samo se alati mijenjaju. Klinci danas crtaju uz pomoć sustava koji štede vrijeme. Koriste se drugom vrstom olovke, ali ne mijenjaju se ti trenuci u kojima svoje zamisli, svoje vizije stavljate na list papira ili neki nosač vizija.’…
