Foto: Privatna arhiva
Ugledni hrvatski znanstvenik i liječnik jedan je od najvećih svjetskih autoriteta iz područja transplantacije matičnih krvotvornih stanica
Steven Živko Pavletić renomirani je hrvatski internist, hematolog i onkolog, svjetski priznat stručnjak iz područja transplantacije matičnih krvotvornih stanica.
Pročelnik je Odjela za autoimunitet i komplikacije presađivanja koštane srži u Zavodu za eksperimentalnu transplantaciju i imunologiju Nacionalnog instituta za rak (NCI) pri Nacionalnim institutima za zdravlje (NIH) u Bethesdi, u SAD-u. Također je profesor medicine i onkologije na Sveučilištu Georgetown, Washington, DC.
Profesor Pavletić osnivač je Radne skupine za imunoterapiju Američkog društva za hematologiju, a napisao je i više od 300 znanstvenih radova. Vrlo aktivno djeluje na povezivanju i suradnji hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama s njihovim korijenima u Hrvatskoj. Istodobno je strastveni ljubitelj pickleballa, sporta koji u svijetu bilježi sve veću popularnost, a u SAD-u je ove godine po broju igrača nadmašio tenis.
Kako ste se odlučili za studij medicine?
Završio sam gimnaziju u kojoj sam stekao širok spektar interesa, a volio sam raditi s ljudima, tako da je medicina nekako bila logičan put. Moji roditelji bili su biolozi, što me dodatno potaknulo i usmjerilo prema prirodnim znanostima. Kako jedna mudra životna izreka kaže, krenuo sam putem srca, a zatim su mi se pružile neke prilike koje sam iskoristio. Već s 23 godine imao sam diplomu doktora medicine, a tijekom sljedećih deset godina u KBC-u Zagreb uz specijalizaciju i medicinska istraživanja usmjerio sam se u hematologiju. Tijekom rada u bolnici bio sam u jednom inspirativnom posjetu Nacionalnom institutu za onkologiju u Milanu koji me zainteresirao za liječenje raka i mogu slobodno reći usmjerio moju znanstvenu karijeru. U našem je okruženju otprilike u to vrijeme započela transplantacija koštane srži u bolnici Rebro, što mi je bilo veoma atraktivno i uzbudljivo. Radio sam u timu profesora Borisa Labara na najvišoj svjetskoj razini izvrsnosti. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća uslijedio je kongres u Dubrovniku, gdje sam dobio poziv profesora Deana Bucknera iz Fred Hutchinson Cancer Research Centera da se pridružim njihovu timu u Seattleu. Shvatio sam to kao priliku života jer sam želio užu specijalizaciju odraditi u nekom vrhunskom mjestu u svijetu. A Seattle je u tom trenutku bio sjajan izbor i zbog profesora E. Donnalla Thomasa koji je 1990. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu za rad na kliničkoj transplantaciji alogene koštane srži. U Americi sam obavio dvije subspecijalizacije koje su pomogle da se znanstveno dodatno usavršim za teme koje će me zaokupljati tijekom velikog dijela moje karijere…
