Fotografije: ATP Umag
WIMBLEDONSKI POBJEDNIK I ČLAN TENISKE KUĆE SLAVNIH PRISJEĆA SE ZANIMLJIVIH TRENUTAKA IZ SVOJE VELIKE KARIJERE
Kod Gorana Ivaniševića ništa se ne može odvijati na normalan način. Kao što je u jednom od najluđih finala osvojio naslov u Wimbledonu kada se to više nitko nije nadao, tako je i primanje u Kuću slavnih odgođeno godinu dana zbog pandemije. Gorana je 17. srpnja 2021. među teniske besmrtnike putem videolinka uveo njegov idol iz djetinjstva John McEnroe, tek nekoliko dana nakon što je obilježeno 20 godina od sportskog blockbustera u All England Clubu. Citirat ćemo reportera BBC-ja koji je nakon Ivaniševićeva naslova na londonskoj travi s olakšanjem izustio: „At last, he did it” (konačno je uspio, op.a).
Odjeven ležerno, u bijelu košulju i crno odijelo bez kravate, te srpanjske subotnje večeri održao je pravi goranovski govor. Topao i duhovit, emotivan i poučan. Govor o jednoj fascinantnoj sportskoj karijeri.
„Prije više od 40 godina započeo sam ovo nevjerojatno putovanje iz malog grada Splita u Hrvatskoj i završavam ga u Newportu. Ako sam ja iz jedne malene ulice uspio stići do Kuće slavnih, onda sva djeca moraju znati da mogu napraviti sve što žele ako naporno rade. Zahvaljujem wimbledonskom odboru što mi je dodijelio pozivnicu. Ne znam jesu li obavili dobar posao i žale li zbog toga, ali hvala vam, dečki. Da nije bilo vas, ne bih došao do Newporta. Bila je to dobra odluka. Jedan meč promijeni ti život, karijeru, sve.”
Te 2001. godine ušao je na najdraži turnir s pozivnicom. Bez ikakvih očekivanja. Poput bivše glumačke zvijezde koja je mislila da su najbolji dani iza njega. No netko je imao drugačije planove. Put do zvijezda posut je dobrim namjerama. Do epskog finala s Patrickom Rafterom nanizao je Fredrika Jonssona, Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Grega Rusedskog, Marata Safina i Tima Henmana u trodnevnom polufinalu koji je rasplakao cijelu Veliku Britaniju. A onda je stigao People’s Monday, atmosfera kao na nogometnom stadionu i posljednji gem meča u koji je stao cijeli Goranov život. Četvrta meč-lopta bila je sretna. Forhend nakon drugog servisa Australac Patrick Rafter zapucao je u mrežu. Hrvatski tenisač koji je tada bio 125. na ATP ljestvici kao prvi i jedini u povijesti osvojio je najveći i najvažniji svjetski turnir s pozivnicom.
„Vjerojatno više nikada nitko s pozivnicom neće osvojiti Wimbledon, a zbog krova više se takva atmosfera neće ponoviti. Bilo je ludo. Mješavina rock koncerta i nogometne utakmice. Uvijek sam zadivljen i iznenađen koliko je taj Wimbledon, čak i sada kada je prošlo 20 godina, promijenio živote ljudi, promijenio moj život.”
Gdje ste bili 9. srpnja 2001. godine? Većina u Hrvatskoj na to će vam pitanje spremno odgovoriti: Gledali smo Gorana. Poseban dio vašeg govora u Newportu bio je posvećen navijačima…
„Bilo je frustrirajuće, bilo je tužno, vjerojatno se mnogo ljudi razvelo zbog mene. No jedno je sigurno – bilo je zabavno biti moj navijač. Mislim da ću ostati zapamćen kao Goran, zanimljiv tenisač s kojim nikada nije bilo dosadno. Čak ni ja u nekim trenucima svoje karijere nisam znao što će se dogoditi. Da, mogao sam biti bolji igrač, ali mogao sam biti i lošiji. Neki kažu da sam mogao osvojiti više Grand Slam turnira. U načelu se slažem, ali isto tako mogao sam i ne osvojiti Wimbledon.
Nakon što ste pokušavali osvojiti Wimbledon na konvencionalni način, najbolje što ste uspjeli bila su tri srceparajuća poraza u finalima protiv Agassija i Samprasa. Te 2001. stigli ste u London s ozlijeđenim ramenom i slabijim vidom. Igranje u istim čarapama, gledanje Teletubbiesa, parkiranje na istom mjestu u All England Clubu. Sve to zvuči kao priručnik za posebne metode ratovanja?
